Veselje Bogdana Cebalovića, nedavno je u sutomorskom hotelu „Korali”, okupilo generaciju nekadašnjih kadeta KK Mornar iz Bara.
To je najsjajnija generacija mladih igrača koju je Mornar ikada imao. Međutim, sticajem raznih okolnosti, danas igra samo slavljenik Cebalović, koji je, kao član Mogren basketa, najbolji igrač Prve B lige.
Ove momke povezao je sport, ali danas ih povezuje i tragični događaj,kada su se vozom vraćali sa priprema iz Kolašina. Taj, 23. januar 2006. godine i tragedija na Bioču, zauvijek su obilježili njihove živote jer su oni preživjeli, ali u željezničkoj nesreći izgubili druga i saigrača Milosava Mića Žugića. Stradalo je još 46 osoba, a više od 200 je povrijeđeno. Žalila je i danas za njime žali cijela Crna Gora...
Godinama kasnije okupljali su se na godišnjicu tragičnog događaja, i svi zajedno sa Mićovim roditeljima i rodbinom obilazili njegovu vječnu kući na groblju Gvozden brijegu u Baru. Takođe, klub je svake godine organizovao i turnir u Mićovu čast.
Danas su to momci koji su za školom pošli van Bara, a neki su se i oženili i imaju djecu. Međutim, tragediju nikada ne mogu zaboraviti, kao ni svog dragog druga Mića.
I u trenucima najveće sreće, poput Bogdanove svadbe, Danilo Mihailović, Slobodan Stojanović, Bogdan Cebalović, Jakša Vulević, Andrej Ćetković, Milo Unkašević, Ivan Popović, Miloš Medojević ne zaboravljaju izgubljenog druga.
Slobodan Bobo Stojanović, koji živi u Beogradu, nerado se prisjeća trnutka kada je lokalni elektromotorni voz, koji je saobraćao od Bijelog Polja do Bara, u blizini mjesta Bioče, na izlasku iz tunela, iskliznuo iz šina, a sva četiri vagona se survala u provaliju. Kako kaže, u vozu je bilo puno djece, koja su se uglavnom vraćala sa skijanja, pa je među povrijeđenima bilo više od stotinu osoba mlađih od 16 godina.
– Istina je da je prošlo puno vremena, ali često, negdje iz vrtloga misli, kao bumerang mi se vrate te slike. Neke stvari, koliko god ih potiskivao, i želio da ih zaboravim, ne mogu. Izgubili smo druga sa kojim smo godinama trenirali, igrali, radovali se pobjedama, ali znali i da tugujemo kada bi izgubili... Trudio sam se da živim normalnim životom, ali teško da ću ikad zaboraviti to što se desilo – kaže on.
Medojevića je ova nesreća, kao i mnoge njegove drugove, skoro potpuno slomila.
– Ni ja, kao ni mnogi od nas, godinama nijesam bio sposoban za bilo šta. Imao sam i povredu, ali je to sada sve u najboljem redu – kaže on.
– Zaustavili smo se nekoliko metara od Morače, da smo pošli par metara dalje, niko od nas ne bi preživio. Bilo nas je povrijeđenih, neki su završili sa posjekotinama i modricama, neki su zadržani u podgoričkoj bolnici... – prisjeća se Andrej Ćetković.
Ovom prilikom okupili su se na Bogdanovoj svadbi, da se raduju životu, ali se sa sjetom i tugom sjećaju saigrača...
Pozdravljajući nas, uglas uzvikuju, da je sa njima u vozu bio i Nikola Vučević, današnja zvijezda Orlanda.
D.S.